Čitajte o iskustvima i razmišljanjima...
Čitajte o iskustvima i razmišljanjima...

Od žute loptice do aktivista

21. prosinca 2015.

Kada sam volontirala u Gunji za vrijeme poplava i pomagala spašenim psima i mačkama, u jednom trenutku među mnoštvom lajavih četveronožaca pojavio se kavez s papigicom i dva pilića. Nepoznati gospodin izvukao ih je iz jedne od poplavljenih kuća. Na terenu ljudi su grabili odrasle kokoši trpajući ih u ruksake kao da se radi o krumpirima. Ova dva mališana nisu još imala tu ''vrijednost'' da bi ih netko ukrao i iskoristio. No ipak, strahujući od toga gdje bi i kako mogli završiti, odmah sam predložila da ih udomim. Pristao je dati mi piliće, ali pod uvjetom da papigica ostane kod njega jer ju želi darovati svojoj kćeri. Iako sretna zbog pilića, nisam mogla prestati razmišljati o papigici koja će se njihati na svojoj ljuljački poput zalijepljene plastične igračke, gledajući kroz prozor veseli let vrabaca, golubova i svih drugih ptica koje su, za razliku od nje, slobodne. Nikada ju neću zaboraviti.

Nakon dva dana pomnog razmišljanja, dva pilića nazvali smo neutralnim imenima jer nismo znali jesu li djevojčice ili dječaci. Ime Saša asociralo nas je na nekog sa žutom kosom, a Vanja suprotno tome pa smo ih tako i nazvali. Nakon tjedan dana cvrkutanja, skakanja, čeprkanja i kakanja u najljepšem uredu u centru Zagreba, Saša i Vanja stigle su u mjesto u kojem sam odrasla. Priroda, zelenilo, nebo, sunce, mir, noć i zvijezde su privilegije za većinu kokoši… ali otada ne i za Sašu i Vanju.  

Ne mogu reći da su roditelji bili najsretniji kad sam im predložila ideju, ipak je to odgovornost, no već sutradan su izmišljali nadimke: Čupka, Crnka, Bucka i ostala imena s kojima i nisam zadovoljna, no neka im bude. 

Njihova sadašnja kućica prije nekoliko godina služila je također za kokoši. Imali smo ih zbog njihovih jaja i njihova mesa. Pored njihove kućice godinama je stajao stari urezani vječno crveni panj čija je svrha bila da bude oslonac za preplašene buljave glave i nježne vratove. Svakakvih života je prošlo tuda, no nijedan nije bio sretan.

Kako odrastamo, bez obzira imamo li 10 ili 60 godina, događaju se promjene. Kokoši su nam odjednom postale osobe sa svojim željama i potrebama. Napravili smo tako sitnu promjenu za nas, ali golemu za kokoši. I Sašu i Vanju, naravno. 

Danas, čim se približimo njihovoj kućici, Saša svojim kljunom kljuca i nožicom grebe po staklenim vratima kako bismo ju pustili van nakon preduge noći. Ne razumije ona da se ljudi ne dižu u pet. Šest sati ujutro još i može tolerirati, ali sedam je već bezobrazno.

I dalje jako voli čeprkati po livadi. To bi mogla raditi cijeli dan bez prestanka. Ne voli previše da ju se u tome ometa pa ponekad trebaš dosta čekati da joj postaneš zanimljiv. Kada dođe do toga, onda ti priđe, iskuša kljunom kvalitetu tvoje odjeće te ti na kraju skoči na koljena kako bi bila bliže tvojim ramenima s kojih bolje može vidjeti svijet.

Kako bismo i drugim ljudima pokazali da su koke baš zakon i da postoji obilje blagdanske hrane koja se može jesti umjesto kokoši i ostalih životinja, odlučili smo objediniti te dvije ideje na plakatu. Saša je bila jako dobra na snimanju. Tijekom snimanja, koje je trajalo deset minuta, samo jednom prošetala se preko stola i veganskih kolača, a svoj kukuruz nije niti pogledala. Kuglof joj se najviše svidio zbog badema pa je jedan odmah prisvojila. No morali smo ga zdrobiti da ga proba. 

Za kraj, Saša i ja htjele bismo svima poručiti da je puno ljepše maziti koku u naručju nego čupati joj perje nakon klanja. Ove blagdane iskušajte naše recepte s povrćem, grahom, žitaricama, tofuom i sejtanom. Puno je zdravije za vas i za kokoši (i ostale životinje).  

Zakopajte ratnu sjekiru, a panj zapalite. Mi naš već jesmo. I baš lijepo gori.

Katja
 

   
     
   
     
   
     
 

 
     
 

 

Kako bi vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies). Više informacija