Nakon rata područje na kojem živim ostalo je opustošeno, ljudi su napustili svoja imanja, a za životinje nisu marili. Ostavili su ih za sobom izgladnjele, prostrijeljene, na rubu smrti. Ostavili su ih da tumaraju uokolo boreći se za život.

Još gore od toga, ostavljali su životinje u štalama, sapete u lancima, da doslovno umru od gladi. Sve što su trebali učiniti je skinuti lance s njih. Barem dio tih životinja bi se uspio pobrinuti za sebe na livadama i potocima kojih je uokolo napretek. Vjerujem da nije lako umrijeti od gladi i žeđi.

Uz sva stradanja ljudi, nitko u ratu ne misli na životinje. Nije to ništa novo, vrlo često se ljudi za životinje ne brinu ni u miru.

Dok bježiš od metaka, vjerojatno ti nije ni do čega. Tako sam ranije mislila. Ali istina je ispala drukčija. Većina tih ljudi nije htjela da se netko drugi domogne njihova „blaga“, kako su nazivali životinje od kojih su godinama dobivali mlijeko, sir, jaja; koje su klali radi mesa.

Kada smo se napokon mogli vratiti kući, ovdje nas je dočekao horor.

Životinje su uokolo tumarale osakaćene, visili su sa njih udovi držeći se samo za komad kože, tkivo su im razdirale infekcije, iz njih su milili crvi, rebra su im se nazirala pod kožom.

Potpuni povratak za nas nije bio moguć, tek povremeno posjećivanje i obnavljanje kuće.

Moji roditelji, iako potpuno financijski dotučeni godinama progonstva i podstanarstava, kao osobnu misiju shvatili su obilazak kuće što je češće moguće.

Motiv nije bila kuća, motiv su bile životinje.

Barem dva puta tjedno dolazili su s po desetak štruca kruha i svježom vodom. Kupovali su koliko su najviše mogli, a to je najčešće bilo nedostatno za sva gladna usta koja su ih čekala.

Kako bi skretali u dvorište, tako bi sa svih strana, s okolnih brda, iz desetaka dvorišta, iz šume, krenuo stampedo prema njima. Prolomili bi se krici oduševljenja i očaja uslijed gladi i napuštenosti. Kao u scenama iz Jurskog parka najraznovrsnije životinje bi se strmoglavile u naše dvorište. 

Moji bi ih roditelji hranili i pojili s nevjericom gledajući u rezultate ljudske bešćutnosti.

Koliko su si mogli priuštiti i uz humane geste lokalnog veterinara, odvozili bi životinje koje su bile u najgorem stanju na preglede i liječenja.

Kao najjezivija se isticala činjenica što na ovom području nije bilo granatiranja. U životinje se pucalo hotimice, s namjerom da ih se ozlijedi. One u stanje izgladnjelosti nisu došle u mjesec dana koliko je prošlo do našeg prvog posjeta kući.

Pa ipak, one su u svojoj bespomoćnosti svejedno jurcale prema ljudima, nemoćne da si same pomognu.

Mnoge su umrle, usprkos skrbi mojih roditelja. Dio njih je, ironično, umro nakon primljene skrbi. Puno toga njihova tijela više nisu mogla podnijeti. Ali se činilo da umiru u spokoju, neizmjerno zahvalne za tračak pažnje i brige.

Jer mnogi su ih ljudi godinama zanemarivali i zlostavljali, a samo ih je dvoje pokušavalo spasiti.

Pa ipak, i samo to dvoje učinilo je veliku razliku. Pružili su im nadu i prisutnost, dali su im komad kruha kada im je ostatak svijeta okrenuo leđa.

U ratu stradaju i životinje. Neke kao slučajne žrtve, druge iz namjere bezdušnih ljudi.

Ove statistike se ne vode i nitko ne mari. Čak spominjanje ovakvih situacija mnogi etiketiraju blasfemičnim. Jer ljudski je život ispred svega, zar ne? Sve ostalo su samo brojevi. A najčešće čak ni to.

Helena Milardović