Nedavno sam bila na večernjem piću s nekim šarolikim društvom i krenuo je razgovor o tome gdje su najbolji ćevapi u gradu. Pripiti su ljudi s velikom, gotovo erotskom strasti opisivali gdje su probali kakve ćevape i koji dio životinje je najukusniji. Prijatelj iz društva koji je jedini znao da sam veganka pomalo se uozbiljio i vidjela sam da mu je neugodno – možda zbog mene, a možda i zbog njih. Nekako je, u pola glasa, spomenuo da "ona voli jesti biljke", ali kako nitko nije razumio o čemu je riječ pa su zazubice rasle, na kraju je, potpuno nemoćan, kapitulirao. 

"Ona je veganka!" izletjelo mu je, gotovo kao da je riječ o nečem pomalo sramotnom, nakon čega je nastao muk. Ubrzo su krenula pitanja i iako su se još mnoge teme izmijenile tijekom ove večeri, nekako smo se nekoliko puta vratili na temu mog ''čudnog'', teško shvatljivog odabira. 

Ovakve situacije jako su mi zanimljive. Volim promatrati kako se ljudima mijenja izraz lica i volim slušati njihova pitanja, čak iako su najčešće uvijek ista. Otkad sam veganka, a to nije dugo vremena, svi moji prijatelji željeli su znati što to točno znači i zašto sam tako odlučila. Mnogi među njima bili su zabrinuti i za moje zdravlje.  

Ono što sam primijetila je kako su neki sugovornici, a to nije rijetko, gotovo uvrijeđeni i razgovor počinje time da žustro traže opravdanja zbog svojeg izbora da jedu životinje i namirnice životinjskog porijekla. Puno sam razmišljala o načinu na koji su prijatelji i  poznanici prihvatili vijest o mojem veganstvu i vjerujem da je ovdje riječ o duboko potisnutom osjećaju krivnje. Da bismo uopće mogli jesti meso, takve osjećaje suosjećanja i krivnje koja proizlazi ako svjesno djelujemo protivno njima, morali smo dobro sakriti pred nama samima. Negdje duboko, duboko, u najdublje ponore svoga bića. Nisam stručnjak, ali rekla bih kako živjeti u krivnji sigurno ima razne psihosomatske posljedice. Iako zvuči paradoksalno, to su ljudi koji su potencijalni vegani. To su ljudi koji se razljute ako im se pokažu fotografije iz klaonica, čak iako se naljute na samog glasnika. Sviđa mi se kad probudim ovakvu iskru u ljudima; sve je bolje nego ravnodušnost osobe koja je u sebi uspješno ubila glas savjesti. 

"Lijepo da si tako izabrala, i ja volim životinje", zaključila je jedna od djevojaka iz društva s početka priče nakon što sam objasnila što ja to ''onda uopće jedem'', ''ali meni bi to bilo preteško. Skupo je to. A i meso je stvarno fino. Meni bi to bilo preteško, ne bih to mogla."

Često ovo čujem. Slažem se da se nije jednostavno prilagoditi veganskoj prehrani, ali jedino i samo ako se na cijelu stvar gleda iz sebične pozicije, iz pozicije onoga koji ''ima pravo jer je na vrhu hranidbenog lanca''. Ako se pak na cijelu stvar gleda iz perspektive žrtve, dakle, recimo, životinje na putu u klaonicu koja kroz prozorčić gleda sunčevu svjetlost zadnji put ili životinje koja poluživa visi obješena na kuki dok ne iskrvari, tada nema ništa lakše nego odabrati način života koji je empatičan. Doista, nema ništa lakše na svijetu.

Tena