Ako uzmemo u obzir miroljubivost veganske ideje, propagiranje mira i nenasilja te djelovanje u skladu s tim, mnogi su skloni povezati vegane s hipijima te općenito ljudima nerealnih svjetonazora. 

Neupućeni pojedinci skloni su odmahnuti rukom na ideju prestanka iskorištavanja životinja, što iz neznanja, što zbog vjerovanja u neizvedivost takvog pothvata. 

To upravo i upućuje na činjenicu koliko je problem iskorištavanja životinja institucionaliziran, naučen i raširen u društvu. 

Takav internalizirani sustav uvjerenja, koji uključuje ideje da je iskorištavanje životinja prirodno, da su one stvorene i postoje radi ljudi te da preživljavanje čovječanstva ovisi o jedenju životinja, pada u vodu samo jednim pogledom na bilo kojeg vegana. 

Nasilje nad životinjama nije neophodno, a veganstvo je primjer i svjedočanstvo toga te je ono zrcalo etičkog promišljanja i djelovanja pojedinaca. 

Naravno, možemo reći da je „lakše“ nastaviti već utabanim putevima karnizma jer je on najprošireniji i najprihvaćeniji oblik nasilja u društvu te je globalno ukorijenjen. 

No iskustvo nas uči, bez namjere vrijeđanja ikoga, da je najlakši put obično i kukavički put jer on traži najmanje osobnog zalaganja, kao i izlaganja osudama. I dovoljno je zapitati se želimo li živjeti na taj način i želimo li se praviti da o holokaustu nad životinjama ne znamo ništa? 

Ono čega nam zna ponestati, ali se uvijek iznova nastojimo pribrati, jest strpljenje u neprestanom objašnjavanju svejedima u čemu je vrijednost veganstva. 

Kada nekome uspijemo objasniti da je njegova ovisnost o mesu i ideja o njegovoj neophodnosti u ljudskoj prehrani tek psihološki mehanizam, a da taj stav ni na čemu nije utemeljen, postoje dvije vrste reakcija. Jedna je ljutnja i odbijanje svega izrečenoga, a druga, ona zbog koje nas težina kontinuiranog ponavljanja ne bi smjela umarati je – onaj trenutak kad sugovornik zastane i odluči promisliti. No obje reakcije mogu biti i često jesu prvi korak ka veganstvu. 

Vegani u komunikaciji sa svejedima trebaju zadržati strpljenje i samouvjerenost te svojom misijom shvatiti da ovaj „Sizifov posao“ ipak polako, ali sigurno urađa plodom. 

Frustrirajuće je što promjene kojima svjedočimo nastaju presporo, ali trebamo biti ponosni što se one ipak događaju i to posljednjih godina više nego ikada prije. 

Netko je davno rekao da drvo nije tu da bi služilo čovjeku, već da život sam po sebi ima vrijednost. 

Veganstvo nije ekstremistički pokret koji je isključiv do krajnjih granica i koji je za pripadnike pokreta samoograničavajuć. Veganstvo ide u smjeru izbjegavanja nepotrebne patnje, oduzimanja slobode i života, iskorištavanja životinja, na način da sve navedeno svodi na najmanju moguću mjeru koliko je to moguće u praktičnom životu. 

Veganstvo i svejedstvo nisu međusobno isključivi i jedno drugome suprotni jer svejedstvo već sadrži biljnu ishranu, a u većini i neodobravanje nasilja. Mnogi vegani su svojedobno bili svejedi i to je misao i nada s kojima treba pristupati svejedima. 

Industrija mesa, mlijeka i jaja novi izlaz vidi u tzv. humanom klanju. Svatko razuman riječi humano i klanje ne može staviti u istu rečenicu i tu pokušaj profiterstva sa sapranim osjećajem krivnje završava prije nego što je započeo. Isto je i sa slobodnim uzgojem i sa svakim načinom iskorištavanja drugih živih i svjesnih bića. 

Jednostavan moto je – sve dok ima sposobnost patnje i osjet boli, tko sam ja da mu ih prouzročim?

Biti vegankom za mene je isto što i slušati klasičnu glazbu. Većina ljudi se u toj glazbi ne pronalazi, komentiraju je s podsmijehom i nerazumijevanjem. No mnogo puta sam se osvjedočila kada ljudima ukažete na njezinu ljepotu i potaknete ih da zastanu i osluhnu, prestaju u njoj gledati prekompliciranu pojavu i ubrzo uočavaju sklad. 

Veganstvo nije nikakav ekstremistički militantni pokret, kakvim ga često promatrači znaju percipirati. Ono u svojoj biti ne sadrži nasilje i idealno je sredstvo za stvaranje boljeg svijeta, suosjećajnijih pojedinaca i društva u cjelini.