Veoma se jasno sjećam svojeg razmišljanja od prethodne dvije godine, prije nego li sam odlučio više ne sudjelovati u prljavom biznisu prehrambene industrije životinjskih proizvoda.

Tada nisam znao ništa o nutritivnoj vrijednosti biljne prehrane, o štetnosti životinjskih proteina po ljudsko zdravlje, kao ni o pogubnosti mesne industrije za okoliš. Nisam bio pročitao niti jednu knjigu o pravima životinja i o okrutnosti prehrambene industrije.

No, već sam tada duboko u sebi osjećao da nešto nije u redu sa svijetom, a taj se osjećaj stravično pojačavao svaki put kad bih kročio u supermarket. Svaki put kad bih išao u nabavku namirnica za ručak, osjećao sam sve veći užas u sebi, sve dok ne bih osjetio osjećaj sličan gušenju u prsnom košu.

Naime, sve sam više uočavao stvari – uzročno-posljedične zakonitosti u svijetu. Samo od sebe postajalo mi je očito da krvavi komadi mesa koje su ljudi grabili u dućanu dolaze od nekuda. Zapravo, ne od nekuda – već s nekoga! Svaki pojedini od tih komada mišića, utrobe, želuca, srca, prsa, nogu i krila sve do nedavno pripadao je nekom biću koje je hodalo uokolo, uživalo u životu kada (i ako) mu je to bilo moguće, vrištalo je kada bi mu se nanosila bol, vršilo je nuždu, lepetalo krilima ili mahalo repom, vodilo ljubav, glasalo se, pokazivalo naklonost ili strah... Jednom rječju, to biće je živjelo.

Odjednom sam se osjećao strahovito shrvanim i obeshrabrenim, jer izgledalo je kao da ja jedini u cijelom prokletom supermarketu imam takve misli. Lica ostalih ljudi izražavala su potpuno nepomućen spokoj koji je ličio na duševno mrtvilo. Njihova lica doimala su se poput glatkih mramornih ploča dok su mirno trpali komade donedavno živih bića u svoje košare.

Sjećam se da su me se svaki put posebno dojmili prizori velikih riba naguranih u prljave i male akvarije u ribarnici u supermarketu. Prolazio bih i gledao ih. One su zijevale gurajući se jedna preko druge. Usta su im se očajnički otvarala i zatvarala u nastojanju da prežive u toj užasnoj gunguli. Mnoge od njih već su beživotno plutale u smeđoj vodi. Imao sam dojam da vidim očaj u njihovim očima, te sam počeo sumnjati nisam li poludio.

Pa ipak, one su bile tako očito nesretna bića, čiji je svaki trenutak egzistencije bio ista isprazna i bolna grozota, sve do konačnog izvlačenja iz kužnog akvarija i reza na trbuhu od kojih bi im se prosipala crijeva.

Uskoro mi je zaista postalo teško kupiti meso, no svejedno sam nastavljao s time. Dok bi se ono doma ispeklo, i dalje sam uživao u njegovom okusu. Nakon obrade više nije niti ličilo na komad nečijeg tijela, već na poslasticu. Stoga sam potiskivao pobunu svog uma. No, obrambena linija moje savjesti bila je iz dana u dan sve slabija.

Preokret se nije dogodio preko noći, ali trebalo mi je samo par knjiga o istini onoga što se zaista događa na industrijskim farmama i nekoliko snimki iz klaonice da bih zauvijek napustio svoje mesožderstvo. Konačno suočen s potpunom istinom, to jest s kompletnim postupkom “uzgoja”, ubojstva i obrade mesa, shvatio sam da povratak na stare navike jednostavno više nije opcija jer ne bih više mogao živjeti sam sa sobom. Imao bih poriv svako jutro pljunuti na svoj odraz u ogledalu da sam nastavio s pretvaranjem kako je sa svijetom sve baš onako kako bi trebalo biti.

Otkad sam prešao na biljnu ishranu, vrlo vjerojatno sam zdraviji. Možda mi to dugoročno i produži život. Pa ipak, nisam to učinio zbog zdravlja, barem ne u potpunosti. Otkad više ne kupujem meso mogu mirnije spavati noću, a onaj užasan osjećaj gušenja u grlu više nije prisutan.

Jer taj je osjećaj gušenja bio moja krivnja koju si nikako nisam imao hrabrosti priznati, i koja se iz sve snage upinjala prošikljati poput vodoskoka iz moje nutrine.

Boris