Zadnja noćna mora koje se sjećam – ne znam bih li je prije uopće mogao okarakterizirati kao noćnu moru – odvila se u ćevabdžinici. Dok sam u snovima jeo ćevape, unatoč tome što nisam prestajao, osjećao sam neku nelagodu u sebi, možda bi krivnja bila bolja riječ. Krivnja kao u djeteta koje je ulovljeno u nedjelu strogo zabranjenom.

Na svu sreću, par minuta u san (barem mi se tako činilo, možda je u pitanju bila sekunda, možda sat...) bilo je dovoljno da se naglo propnem iz ležećeg položaja te probudim ubrzana bila i mokrog čela.

Daleko sam dogurao od svojih “mesnih” dana, mora se priznati. Tada bih bio spreman zakleti se da nikada neću prestati jesti životinje – na svu sreću, bio sam u zabludi. Na još veću sreću, bio sam spreman to i priznati.

Prva promišljanja o bogomdanoj vrsti prehrane krenula su otprilike u isto vrijeme kada je nekoliko bliskih mi prijatelja postalo vegetarijancima. Razgovorima s njima i naknadim promišljanjima počele su mi se javljati neke nove sinapse u glavi, neki pravci razmišljanja kojima nikada prije nisam išao.

Osim tih bliskih prijatelja koji su vjerojatno najzaslužniji za moje zbogom proizvodima životinjskog porijekla, drugi bitan faktor koji me natjerao da promislim o tome kako živim i čime se hranim bila je ekološka neodrživost trenutačne industrije hrane. Ovaj blog nije mjesto da ulazim u konkretne brojke, ali ljudi moji, jeste li svjesni koliko hrane, vode i prostora trošimo samo kako bismo uzgojili hranu za buduću hranu!? To je neodrživo i mora se promijeniti. Inače ćemo se mi promijeniti. U prah i pepeo.

To me uvijek živciralo kod akcija za održivi razvoj i protiv klimatskih promjena (trebali bi se i oni rebrendirati u nešto afirmativno, u nešto ‘za’, samo za što – klimatsku stabilnost?), poruke im se uglavnom svode na nešto tipa “Spasimo planet”, “Spasimo Zemlju”, “Spasimo prirodu”. Međutim, smatram da ni planeti Zemlji, a ni prirodi, ne treba spas. Pogotovo ne od ljudi koji, ako planeti uopće i treba spas, snose potpunu odgovornost za stanje u koje su ju doveli.

Ova digresija ide već u drugi paragraf pa bi vjerojatno bilo dobro da ju privedem kraju. Ono što želim reći, ne trebaju planet i priroda spas, već mi, sav život na ovoj zemlji na koju će promjene u klimi utjecati. Planet je preživio već sedam velikih izumiranja, ako me memorija i informacije iz srednje škole služe. Preživjet će i osmo, a bogami i deveto i deseto. I tako još nekih pet milijardi godina, sve dok naše Sunce ne poprimi obrasce ponašanja Saturna i pojede svoju djecu.

Nego, vratimo se iz Svemira na Zemlju, točnije na Balkan. Kada sam shvatio ove i još mnoge druge  stvari, odlučio sam smanjiti unos životinja u sebe. Tako sam odjednom konzumirao ih jednom tjedno pa jednom u dva tjedna pa jednom mjesečno... I taman dok sam bio zreo za potpuno odbacivanje životinjskih leševa iz tanjura, otišao sam na put u Srbiju i Makedoniju. S prijateljima koji su većinom bili vegetarijanci/vegani. 

Budući da su u pitanju dvije zemlje poznate po svojoj mesnoj kuhinji, jedan od prijatelja “unajmio” me kao kušača hrane, samo što se on nije bojao otrova, već mesa. I tako sam krenuo kušati redom sve što se njemu jelu i skužio da mi je, zapravo, ova prehrana vrlo ukusna. A i osjećao se lakše i poletnije, što sam nekim čudom tek tamo osvijestio. U svakom slučaju, majka je bila vrlo iznenađena kada joj se sin iz Srbije i Makedonije vratio kao vegetarijanac. Moguće da je dijelom još uvijek u šoku.

Ali ni to nije dugo potrajalo. Takav kakav jesam, odlučio sam da ne mogu ostati samo na vegetarijanstvu. Ili sam u nečemu potpuno ili nisam uopće. A budući da su kroz cijelo ovo vrijeme spoznaje ka bezmesnoj prehrani u meni tinjali i moralni razlozi za prestanak jedenja životinja, odluka je bila jasna i lagana. Postajem vegan!

I tako, od 30. studenoga 2015. godine nijedna životinja više ne pati zbog mojega hedonizam. A i sam hedonizam postao je još vjerniji sebi otkrivanjem nove hrane u kojoj mogu uživati i s čijom pripremom se mogu igrati u kuhinji. 

Matko