S veganstvom dolazi jedan potpuno novi život. S jedne strane, tu je duboko zadovoljstvo svojim postupcima i nemjerljiva lakoća življenja. Kao da sam se riješila ogromnog tereta koji sam sa sobom godinama vukla. 

S druge strane kao da se povećala težina koju osjećam zbog ostatka svijeta ogrezlog u krvi. Svjesnija sam više no ikada što se događa svugdje oko mene, svakoga trenutka. 

Iako u sebi jesam ponosna što sam se ohrabrila i iskoračila iz svijeta prosječnosti, ne smatram veganstvo svojom zaslugom. 

Razmišljajući dublje u prošlost, mislim da sam shvatila što me je potaknulo na današnji način življenja. To je sigurno svijet koji sam od malena doživljavala kroz njegove najsitnije pore, dok još kao dijete nisam razlikovala koja životinja mi je „neprijatelj“, koje se moram paziti, a koju trebam pojesti. Tome su me naknadno naučili. 

Djeca uče po modelu. Iako se u mom domu jelo meso, postojala je neizmjerna ljubav prema životinjama koje nisu bile predodređene za jelo. Danas uviđam koliko je to pogrešno, ali također i shvaćam da me je upravo taj put doveo do današnjih spoznaja. 

Moj tata je nerijetko s poslovnih putovanja donosio „darove“ – bili bi to obično mačka, pas, ozlijeđena ptica ili zec, na koje je naletio negdje usput. Nije ih mogao ostaviti prepuštene samima sebi, pogotovo ako su bile ozlijeđene, neuhranjene ili ostavljene same u nekakvoj divljini. 

Nikada neću saznati jesu li uistinu pojedine životinje osjećale sigurnost kraj njega do te mjere da su mu same ulazile u automobil te ih je on tek kod kuće otkrivao ili je to bio njegov šaljivi izgovor za donošenje još jedne životinje kući. 

Jednom je starica koja je živjela na brdu iznad naše kuće iz požara spasila zeca. Znala je kome ga treba odnijeti. Tako smo dobili zeca, iako smo se tek tada počeli učiti kako brinuti o njemu. 

Psi i mačke koje nitko nije želio, završavali su preko noći u našem dvorištu. 

Moji se nikada nisu pitali kamo će s još jednom životinjom. Uvijek je bilo mjesta za sve.

Danas bih mogla reći da sam provela djetinjstvo na pravoj pravcatoj farmi. Dvorište je bilo prepuno životinja. One su, od životinja koje nitko nije htio, postajale najodaniji prijatelji. 

Veganstvo tjera na razmišljanje. Kada sam postala veganka nisam se prestala preispitivati. I dalje sam tražila odgovore na svijet oko sebe i na vlastita previranja. 

Sada sam sigurna da su mojem današnjem veganstvu put utrli moji roditelji, ali i sva lijepa i tragična iskustva vezana za životinje koja sam doživjela. 

Kako god bilo i ma tko bio zaslužan, istinski sam zahvalna na daru koji sam dobila kroz veganstvo. 

Helena Milardović