Teško je suosjećati s drugima, teško je staviti se u poziciju drugih. Lako je pričati o drugima i odlučivati o njihovoj sudbini dok sami nismo u toj poziciji. Kad su u pitanju životinje, bez problema zanemarujemo i opravdavamo psihičku i fizičku patnju koju im nanosimo.

No, pokušajmo se približiti kokošjim osobama koje godinama provode svoj jadan život u kavezima kako bi im se uzelo što više jaja. Zamislimo da se rodimo u inkubatoru, bez majke i vlastitog doma. Već drugi ili treći dan nakon rođenja gledamo svoju mušku braću kako umiru zdrobljeni ili direktno bačeni u smeće jer su 'bespotrebni'. 

Svoj životini put nastavljamo u kutijama koje se transportiraju do farme i stižemo do niza kaveza u hangaru bez prozora. Smješteni smo tako da se ne možemo ni ispružiti. Šopaju nas hranom i lijekovima kako bismo snijeli što više jaja. Ne treba nam ništa više, zar ne? Ne trebamo vlastitu svrhu postojanja, ne trebamo izgraditi socijalni kontakt, ne trebamo travu. Trebamo biti zahvalni što možemo nesti jaja za kajgane i kolače, to bi nam trebalo biti dovoljno.
 
Kako opisati bol koju prolazimo, ima li dovoljno riječi koje bi opisale beznadno stanje u kojem se nalazimo? Unatoč manipulaciji našim tjelima kroz generacije da nesemo što veće količine jaja, nikako ne uspijevamo ispuniti kvotu pa nam produžuju dan umjetnim svjetlom te nas izgladnjuju kako bi u našim tijelima potaknuli još veće nesenje jaja. Bolno rezanje kljunova kako se iz očaja ne bismo iskljucale potisnule smo iz sjećanja, a bolje sutra nikako ne stiže. Ionako nam kljunovi, kao ni krila ni noge, ne trebaju jer ih ni nemamo priliku koristiti.

Stigao je i taj dan, naša nada za spas. Nemilosrdno nas trpaju u kutije, čujue se lom nogu i zapomaganje. Nagurani jedni na druge kamionima odlazimo na bolje mijesto - u klaonicu. Vješaju nas za noge, visimo naglavačke i u liniji se krećemo prema nožu; krv teče i teče, tijela nam se trzaju. Neki izbjegnu nož ili im glava ostane visjeti i takve ulazimo u vrelu vodu. Uskoro naše vrištanje nadjačaju zvukovi strojeva i tako završavaju naši životi, ako se to životom uopće može nazvati.

Uf, dobro je da su to bile samo misli, grozna je bila i sama pomisao. Nismo kokoši, ipak se ne radi o nama, možemo nastaviti mirno jesti 'naša' jaja i meso. Ma, sigurno je bolje svinjama, pogotovo kravama i telićima, nema razloga da mislimo kako im je, samo će nam se ogaditi 'naše' mlijeko i 'naš' sir. Najbolje da mislimo samo na šarena pakiranja proizvoda, zelene pašnjake na reklamama i da nađemo neko opravdanje da i za nas i za njih ostane status quo.

Znamo da su neki napravili čudesan korak i postali vegani, da time utječu na sudbinu životinja, okoliša i gladnih ljudi, a osjećaju se zdravije, sretnije i zadovoljnije. Ali to su neki drugi ljudi.

Iako nam govore da to uopće nije teško, to sigurno nije nešto što može svatko od nas.
Ili može?

Luka