Svatko ima svoju priču. Samo se od vegana očekuje nekakav posebno dramatičan vrhunac s nepamćenim preokretom. Vječito se redaju ista pitanja, a izdvojila bih ono čuveno: „Pa što onda jedeš?”

Činjenica je da je moj život postao daleko jednostavniji otkad ne jedem namirnice životinjskog podrijetla. Čak je i kupovina postala jednostavna, a ranije sam ju smatrala najvećom kaznom koja me mogla sustići. 

Ulaskom u supermarket moje operativno područje je dio s voćem i povrćem. Umjesto mukotrpnog jurcanja po trgovinama, moj šoping pretvorio se u izlete na tržnice ili naručivanje iz naslonjača iz internetskih trgovina zdrave prehrane. Ne zadržavam se u trgovini dulje od desetak minuta.  

Izabirem si voće, povrće, gljive; kupim slanutak, leću, grah. Ne razmišljam što ću uz to spremati. Jer spremat ću jedino to i već mi se nepce veseli. 

Ne gubim vrijeme i živce u potrazi za ovakvom ili onakvom salamom, butom, kobasicom ili batacima, ne znojim se u potrazi za ovim ili onim sirem, mlijekom, vrhnjem, jajima.

Iako, za mene to nisu zabranjene namirnice. Nitko mi ih nije trebao zabraniti. Za mene su to krila koja pripadaju nečijem tijelu i trebala su letjeti, nečije noge koje su trebale trčati. 

Za mene je to mlijeko namijenjeno prelijepom teletu zbog kojega većini ljudi zastaje srce od sreće dok ga zamišlja kako skakuće po polju. Trebali bi znati, dok piju mlijeko krave, da njezino tele nije na polju i ne skakuće. Samo ako smo dovoljno hrabri otvoriti oči, lako ga je vidjeti odvojenog od svoje majke na putu za tov i klanje ili za dva kvadrata betona na kojemu će provesti cijeli svoj nepomični život dajući iznova novi život da bi imali mlijeko koje ćemo mi popiti. 

Pa kako da mi to mlijeko bude okrjepa? Kako da mi nečija noga, koja je stvorena da trči i skakuće, bude hrskava u krušnim mrvicama? Jednostavno je, životinje za mene nisu hrana. Biće koje je došlo na ovaj svijet i koje osjeća bol ili strah za mene ne može biti dio jelovnika. Jer tko sam ja da po mojem zahtjevu nekome takvome, živome i željnome života, taj život oduzmu?

Veganska prehrana, iako u očima mnogih tako manjkava, uistinu je obogatila moj život. Osim što nemam onaj vječni osjećaj težine u želucu, nestao je i onaj osjećaj težine u srcu. Jer ma koliko si ponavljali da je normalno jesti životinje, naše srce zna da to nije tako. Inače ne bismo doživljavali euforiju kada na pašnjaku vidimo janje niti bi zastajali u tišini kako bismo osluhnuli pjev ptica. 

Ne bismo imali potrebu hrliti u prirodu da bismo barem na tren opet postali dio nje, već bismo baterije punili na asfaltu i u trgovačkim centrima. 

Ne bismo svojim ljubimcima tepali i pozorno ih motrili da ih što ne boli ili brinuli jesu li gladni. 

Da je svijet onakav kakvim ga žele prikazati svejedi, ne bismo imali potrebu uroniti prste u kuštravu dlaku svojega psa niti bismo imali potrebu dokučiti zašto mu šape mirišu po jorgovanu. 

Pa kako smo odredili da je taj pas dostojan naše pažnje i poštede, a prase i janje volimo, ali uz mladi luk? 

Ja više nemam takvih dvojbi. S veganstvom mi se sve razbistrilo, sve je napokon došlo na svoje mjesto. 

Iz pitanja koja nam postavljaju jednostavno se mogu iščitati – nesigurnost, dvojba, strah, otpor. Možda je i to dobar početak...

Jer najteže je preuzeti život u svoje ruke. 

Helena Milardović