Voljela bih reći da imam dirljivu priču punu dubokih filozofskih uvrtanja i bistrih spoznaja još od djetinjstva, ali nemam. Ništa spektakularno, kao ni sama činjenica da je netko vegan. Naravno da ne pokušavam umanjiti vrijednost nečijega veganskog životnog stila, već se referiram na česte dramatične reakcije koje dobivamo od drugih nakon saznanja o našoj pripadnosti „toj sekti”. 

Jedino što sam oduvijek sa sigurnošću govorila i obznanjivala svijetu na razne načine jest da volim životinje. Obožavam. Jednostavno, apsolutno štujem. A ta ljubav je u meni od ranoga djetinjstva, samo što tada nisam povezivala i propitkivala kome pripadaju ti komadići koji se svakodnevno nalaze na mojem tanjuru. Za ručak bih pojela nečiju mamu, brata, prijatelja, a nakon toga odjurila van hraniti ulične mačke, pomaziti svakog postojećeg psa u kvartu, vikati na dječačku bandicu koja sakati leš neke životinje ili othranjivati odbačene mačiće. 

Godine su prolazile u tom prividno idiličnom svijetu gdje odabranim životinjama pokušavam pomoći, sprijateljiti se s njima i ugušiti ih ljubavlju, a ovima koje ne vidim i ne čujem, evo, što da kažem,  šipak... vas ne vidim, ne čujem, ne razmišljam o vama na isti način i navikla sam ne razmišljati o vama.  No kako me ta strast vodila da istražujem životinjski svijet, bilo je pitanje vremena kada ću nabasati na dobro skrivene istine, upakirane kao nužnost i tradicija. 

Onda sam se odselila iz obiteljskoga gnijezda i ambiciozno upisala fakultet (tj. smjer) koji se dobrim dijelom bavi ekologijom. Pa sam, ponukana prirodom studija, dalje istraživala i naišla na još informacija koje su potaknule nekakav tijek misli koji nije dugo niti trajao jer ne treba mnogo da shvatimo ili osjetimo da su neke stvari koje radimo ili kojih smo uzrok jednostavno pogrešne. Povedena ekološkom „poluosviještenošću” i rastom empatije prema svim živim bićima (ah, uglavnom životinjama), došla sam do toga da sam prestala jesti meso. Tu se ukazalo otkriće da mi život nije osiromašen, već obogaćen brojnim biljnim namirnicama; iskušanim, neiskušanim, egzotičnim, domaćim, pripremljenim na ovaj ili onaj način...  

Možda bi sve i stagniralo na tom nivou neko vrijeme da se jedan dan nije pojavila prijateljica (u vrijeme svojih veganskih početaka) koja je jako jednostavnim pitanjima i izjavama napokon dotukla sva moja previranja i nemogućnost bijega od navika i lijenosti. Uz sve što sam pročitala, vidjela i odslušala, odlučila sam odreći se samo mesa... što me je uskratilo samo za sudjelovanje u ekološkim katastrofama, nepotrebnim pokoljima i iskorištavanjima. Pa zašto onda ne odreći se još samo nekolicine stvari, alterirati neke načine djelovanja u svakodnevnom životu i, napokon, u potpunosti „oživjeti” tu silnu ljubav koju gajim prema prirodi i životinjskome svijetu. Pa zašto ne?

I kako sam već spomenula, ni priča ni razlog nisu spektakularni i priča je već gotova. Dogodilo se preko noći. I još traje i trajat će. I još se trudim svakim danom biti bolja i ekološki osviještenija, i to me veseli. I još dugo ću za obiteljskim ručkom predlagati i zagovarati vegansku prehranu. I još ću dugo živjeti i pomagati drugima da žive jer vegani ne umiru zbog toga što se hrane samo namirnicama biljnog podrijetla. I još dugo ću to ponavljati znatiželjnima.