Nedavno sam se sjetila jedne crtice iz ranoga djetinjstva. Danas, dok razmišljam unatrag, čini mi se da je to bio minipočetak mojeg aktivizma za život i prava svih životinja. I baš mi je drago što se dogodilo tako kako je. 

Imam četiri do pet godina. Kao i sva druga djeca, igram se uvijek vani; znatiželjna sam i vrludam bez granica. Dan je, popodne. Sjećam se neke gužve ljudi, u nekom dvorištu, te dolazim do njih slučajno. Isto tako, slučajno, otvaram vrata neke obližnje sobe u nekoj konobi... crvene sobe, sobe kojoj su zidovi puni krvi... krvi i mirisa smrti. 

Sjećam se da vidim nekog čovjeka u kuti, prekrivenog krvlju, kako nožem u jednoj ruci probada kroz janjčića kojega drži za noge... Janjčić visi naglavačke. Iz malena janjčića curi krv i trza se; glava mu pada i bijelo runo cijelo mu je puno njegove tople krvi. Sjećam se i svojega šoka i početnog osjećaja bespomoćnosti. 

Zašto, zašto, zašto? Nisam znala zašto, ali reagirala sam nagonski. Znala sam da sam mala i da ne mogu sama ništa protiv tog velikog zlog čovjeka. Sabrala sam se u sekundi, otrčala brzo natrag u svoju kuću, ravno u kuhinju, u ladicu. Tražila sam nož. Znala sam da zlog čovjeka trebam nekako napasti i ozlijediti. Nisam ga htjela ubiti. Sjećam se da mi se vrtjelo po glavi upravo to razmišljanje dobrih nekoliko sekundi – da ga ubijem ili ne. Odustala sam odmah od ubijanja. Htjela sam da zli čovjek nauči i vidi kako je to kada netko tako zabija nož u tebe. Da iskuša isto to što on radi janjčiću – na svojoj koži. 

Otvorila sam ladicu i vidjela nekoliko noževa: veliki kuhinjski nož s drvenom ručkom, nekoliko manjih noževa i pošade, male metalne noževe za mazanje. Točno se sjećam kako sam gledala u te noževe i dvoumila se dobrih par sekundi koji ću uzeti, i baš se sjećam da sam pomislila: „Ma s ovim velikim ću ga možda previše ranit’… želim ga samo malo ranit’… tek tako da zlom čovjeku curi krv.” Zgrabila sam pošadu, sakrila ju u rukav i otrčala natrag prema krvavoj sobi. To se sve odvijalo u nekoliko minuta. 
 
Kada sam otvorila vrata, vidjela sam dva mala janjčića kako tužno vise na nekoj kuki. Sad im je bijelo runo bilo već skroz prekriveno krvlju. Krv je kapala i po podu. Bilo je kasno, bilo je gotovo. Mali bijeli janjčići bili su mrtvi, a zli čovjek brisao je bez osjećaja krvave noževe nekom krpom. 

Bez previše razmišljanja, krenula sam vičući prema njemu, mašući svojim malim nožem i u bijesnome plaču. Nastavka se sjećam kroz maglu. Valjda su mi uzeli malu pošadu i odnijeli me doma. 

Kasnije, kada sam odrasla, drugi ljudi rekli su mi da sam cijelo vrijeme vikala na njega: „Ubojico, ubojico!”, i ponavljala to otkad sam vidjela mesara, dok sam otrčala u kuću i kasnije, kada sam se vraćala prema konobi u kojoj je on klao janjčiće. Ljudi nisu znali zašto trčim uokolo i vičem na mesara s malom pošadom. Pretpostavljam da je to njima tada bilo smiješno, slatko. Možda im je bilo čak i neugodno zbog mesara jer nije „u redu” kada se dijete tako ponaša i viče na čovjeka da je „ubojica". Ipak, vjerojatno su se na kraju svi dobro nasmijali na moj račun. Ne znam jer sam bila mala i nakon vikanja, plača i pokušaja ubojstva mesara pošadom, odveli su me dalje od tog mučnog prizora. 

Djeca su iskrena i djeca znaju istinu. Ja sam samo mesara nazvala njegovim pravim imenom. Ubojicom. 

Ljudi su kasnije nastavili svoju feštu. Družili su se i bezbrižno smijali, nazdravljali i slavili…

…dok su dva mala, tek nedavno rođena tijela dvaju mrtvih janjčića visjela krvava nekoliko metara dalje u konobi;

…dok su neki drugi ljudi pripremali vatru i „ražanj” za mrtva tjelesa i nazdravljali polupijani; 

…dok je mesar zadovoljno skupio novac zarađen na tuđoj nesreći; 

…dok  je mama ovca neumorno i tužno mekatala u daljini tražeći svoje maleno dijete još tjednima kasnije;

…i dok sam ja neutješno plakala u svojoj sobi, s glavom zaronjenom u jastuk... 

ljudi su slavili na tuđoj smrti. 

Kasnije su me pokušavali uvjeriti da „to tako treba biti”, i da „nisam smjela tako ružno govoriti zlom čovjeku”, i da je „normalno da ljudi na taj način slave velika događanja”. Nikada to što su mi ponavljali nisam prihvatila kao istinu. Nikada nisam osjetila da je to pravedno i pošteno. Kako nepotrebna, nasilna, krvava smrt može biti pravedna? Na svim drugim „slavljima smrti”, kako sam ih nazivala, na koje sam bila pozivana sljedećih godina, bježala sam plakati poskrivećki u WC. Tek sam sa 16 godina svjesno maknula sa svojega tanjura živa bića koja imaju oči, srce i mozak, bića koja pate kad ih ljudi ozlijede i zakolju i bebe koje imaju majke i obitelji kojima kasnije jako nedostaju.

Lucija F.