Svatko ima svoju priču. Samo se od vegana očekuje nekakav posebno dramatičan vrhunac s nepamćenim preokretom. Vječito se redaju ista pitanja, a izdvojila bih ono čuveno: „Pa što onda jedeš?” Činjenica je da je moj život postao daleko jednostavniji otkad ne jedem namirnice životinjskog podrijetla. Čak je i kupovina postala jednostavna, a ranije sam ju smatrala najvećom kaznom koja me mogla sustići.  Ulaskom u supermarket moje operativno područje je dio s voćem i povrćem. Umjesto mukotrpnog jurcanja po trgovinama, moj šoping pretvorio se u izlete na tržnice ili naručivanje iz naslonjača iz internetskih trgovina zdrave prehrane. Ne zadržavam se u trgovini dulje od desetak minuta.   Izabirem si voće, povrće, gljive; kupim slanutak, leću, grah....

Voljela bih reći da imam dirljivu priču punu dubokih filozofskih uvrtanja i bistrih spoznaja još od djetinjstva, ali nemam. Ništa spektakularno, kao ni sama činjenica da je netko vegan. Naravno da ne pokušavam umanjiti vrijednost nečijega veganskog životnog stila, već se referiram na česte dramatične reakcije koje dobivamo od drugih nakon saznanja o našoj pripadnosti „toj sekti”.  Jedino što sam oduvijek sa sigurnošću govorila i obznanjivala svijetu na razne načine jest da volim životinje. Obožavam. Jednostavno, apsolutno štujem. A ta ljubav je u meni od ranoga djetinjstva, samo što tada nisam povezivala i propitkivala kome pripadaju ti komadići koji se svakodnevno nalaze na mojem tanjuru. Za ručak bih pojela nečiju mamu, brata, prijatelja, a nakon toga odjurila...

Zadnja noćna mora koje se sjećam – ne znam bih li je prije uopće mogao okarakterizirati kao noćnu moru – odvila se u ćevabdžinici. Dok sam u snovima jeo ćevape, unatoč tome što nisam prestajao, osjećao sam neku nelagodu u sebi, možda bi krivnja bila bolja riječ. Krivnja kao u djeteta koje je ulovljeno u nedjelu strogo zabranjenom. Na svu sreću, par minuta u san (barem mi se tako činilo, možda je u pitanju bila sekunda, možda sat...) bilo je dovoljno da se naglo propnem iz ležećeg položaja te probudim ubrzana bila i mokrog čela. Daleko sam dogurao od svojih “mesnih” dana, mora se priznati. Tada bih bio spreman zakleti se da nikada neću prestati jesti životinje – na svu sreću, bio sam u zabludi. Na još veću sreću, bio sam spreman to i priznati. Prva...