Čitajte o iskustvima i razmišljanjima...
Čitajte o iskustvima i razmišljanjima...

Zajednički ručkovi

17. kolovoza 2018.

Nedavno sam nazočila jednoj proslavi jubilarne godišnjice braka. Na stolu se našlo, ni manje ni više, cijelo pečeno prase. Rekli bi mnogi, to je prava gozba. Prase s glavom, mrtvog pogleda i razjapljenih usta. I fešta može početi...

Srećom, ponijela sam si polpete s grahom. Također, slavljenica je posebno za mene pripremila salatu, ispekla patlidžane i tikvice, skuhala sataraš. Doduše, uz napomenu da „oni to ne jedu“. Unatoč tome što uvijek napominjem da mi se ne treba pripremati ništa jer ću si sama ponijeti hranu, moja prehrana i način života su uvaženi i na tome sam bila zahvalna.

Sve je išlo glatko, uz puno tolerancije sa svih strana, dok jedan od, moram navesti tu njegovu karakteristiku, vidno pretilih uzvanika nije krenuo s prigodnom šalom.

Pucajući od smijeha nabrajao je kako prase na čelu nema oznaku da je prošlo humano usmrćivanje, kako ga je taj poznati mesar ganjao nožem pa ga sredio po kratkom postupku, kako je zinulo jer je sigurno vikalo „Upomoć, neka me netko spasi!“ dok su ga klali i da je sigurno pokušavalo pobjeći, ali da nije uspjelo.

Svo to veselje jednog četrdesetpetogodišnjaka odvijalo se pred grupom djece. Svi odrasli mahom su ga krenuli ušutkivati i svima redom je bilo neugodno. Ne toliko jer misle da nije u pravu, nego jer je to njihov najuspješniji član obitelji, čovjek koji je po mjerilima mnogih puno postigao u životu, visoko je obrazovan, na visokom je položaju, izvrsno zarađuje, gomila materijalno bogatstvo i slično. Jedino što novac ne donosi, očito je kultura.

Kod jedenja mesa je zanimljivo što su svi prešutno složni da je djecu potrebno zaštiti od istine. Iako ta glava praseta zjapi mrtvim očima prema nama dok okupljeni slatko trgaju komade njegova tijela, onaj dio o boli, kricima, mučenjima, rezanju repova, škopljenju, oplođivanju, životu na 2 kvadrata ledenog betona, svim bolestima i tretmanima kojima je ovo prase bilo izloženo, ostaje prešućen. I u redu, jer – tko bi nakon toga htio i dalje slasno mljackati dok glođe oko kostiju? Ali prešućuje se onaj očiti, esencijalni dio – da je to nekada živo biće – mrtvo. Da je umrlo da bi ga ljudi pojeli. Oko toga su svejedi maksimalno usuglašeni – o tome se ne govori.

S druge strane, moto vegana često je neizazivanje konflikata. Nekakva nit vodilja je mirnim putem i argumentima pokušati pojasniti, educirati, uporno i strpljivo odgovarati na uvijek ista pitanja.

Tako sam i ja ovoga puta izabrala način koji je bio najpomirljiviji. Sasvim smireno sam ponovila riječi ovog veseljaka.

Rekla sam da naravno da ga je boljelo i naravno da je vrištalo i pokušavalo pobjeći i da se borilo za svoj život onako kako je znalo i kako bi se borio svatko od nas, ali da je na kraju bilo sputano i da je dočekalo smrt od noža ili čekića. I naravno da ga boli nož i da je urlalo, ali da nije imalo kamo pobjeći.

Svi su problijedili i ušutjeli, djeca su u sekundi bila na rubu plača, a najstarije je dijete, koje se u jedanaestoj godini života bori s pretilošću, svoga oca veseljaka pitalo je li to stvarno tako. Veseljak više nije bio veseo, dapače, ostao je bez riječi.

Rekla sam da sam samo ponovila ono što je punašni veseljak rekao.

Veseljak je postao omraženi lik događanja, ali ne zadugo. Proslava godišnjice braka uskoro je završila i svi smo se mogli vratiti svojim životima. Uskoro su se tada nazočni vratili i svom starom razmišljanju ili bolje rečeno – nerazmišljanju.  

Vratili su se gošćenju u mesu s nečijih tijela; vratili su se jedenju jaja, iako se uzimaju od živih bića koja u svom životu ne vide sunčevu svjetlost ni zelenu travku te koja stvaraju jaja živeći u daleko premalenom kavezu, tijela natopljenih vlastitim i tuđim izmetom, nogu uraslih u žice kaveza.

Vratili su se i pijenju mlijeka iako mlijeko u kojem uživaju ne bi postojalo da mama krava nije imala dijete tele radi kojeg joj žlijezde, kao i svakoj drugoj majci, proizvode mlijeko sa svrhom da nahrani svoje tele. Iako dobro znaju da to mlijeko nije posuđeno od teleta, nego da je tele odvedeno na klanje ili u tov ili, još gore, na daljnje doživotne prisilne oplodnje kako bi stvaralo djecu koju se po kratkom postupku miče s puta rijekama mlijeka oduzetih njihovim majkama da bi čovjek uživao u njegovu okusu pod izlikom zdravlja kostiju ili kalcija.

Sve mi je jasnije da, osim što me istinski i duboko boli tortura koju životinje prolaze, još više me boli bešćutnost. Napraviti šalu iz bilo čije patnje i vulgarno se izrugivati nečijim strahom i nožem pod vratom ne može biti normalno i prihvatljivo ni kod svejeda.

Ako ne želiš razmišljati o kricima svoje žrtve, živi u neznanju. Ali ako želiš krikove svoje žrtve ismijavati, razmisli koji je smisao tvog postojanja na ovome svijetu i što te uistinu pokreće. Zapitaj se što doista možeš pružiti svojoj obitelji, svojoj zajednici i društvu kojem pripadaš. I još važnije, razmisli što si zapravo duboko u svojoj srži, u onom najskrivenijem dijelu sebe koji bi trebao gajiti i njegovati da bude što delikatnije i nježnije dok se nastojiš transformirati u najbolju verziju sebe.

S boli životinja lako se poistovjetiti. Potrebno je tek malo volje. S druge strane, bešćutnošću kojoj dopustiš da se razmaše, ne štetiš tim životinjama. Štetiš sebi i svojim bližnjima jer pred bešćutnošću će neminovno ustuknuti svaka dobrota, suosjećanje i brižnost. One ne mogu rasti u suživotu, već jedna drugu isključuju.

Kako bi vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies). Više informacija