Čitajte o iskustvima i razmišljanjima...
Čitajte o iskustvima i razmišljanjima...

Ta savršena stvorenja

23. siječnja 2019.

Često se pitam gdje je sve krenulo naopako. Gledam životinje oko sebe, psa što se grije pokraj peći, grlicu što strepi hoće li joj doći drug, mačku koja svojim jezikom ispriča cijelu priču, crnu vranu što se po cijeli dan sama sa sobom prepire.

Nisu samo lijepe, one su stvorene savršene. Njihova dlaka, perje, šape i krila, stvoreni su da besprijekorno služe tim unaprijeđenim verzijama tijela koja mogu ono što čovjek nikada neće moći. Njihova svijest je neosporna, njihova privrženost, strahovi, oprez, svi su toliko unaprijeđenog oblika, da im se samo možemo diviti i čuditi.

Čovjek je jedna od rijetkih životinja koja dlaku ima mjestimice, može skočiti pola metra u zrak, a samo rijetki primjerci mogu postizati ono što nazivamo vrhunskim sportskim rezultatima. Ti rezultati u usporedbi s onim što je životinjama prirođeno, zaista su smiješni.

Zato smo odlučili, mi kao ljudska vrsta, reći da smo intelektualno nadmoćni i da nam ionako ne treba perje i dlaka, skokovi i letovi.
No što kada počnemo svoje najnapredniji alat koristiti kao oružje? Što kada um koji je stvoren za kreaciju počnemo koristiti za devastaciju i destrukciju?

U cjelokupnom raju na Zemlji, u nekom prijelomnom trenutku, čovjek je odlučio porobiti životinje. Danas ćemo reći da je to bilo neophodno radi opstanka vrste, no priklanjam se onim teorijama koje kažu da se to dogodilo slučajno, s onim čuvenim komadom mesa koji je upao u vatru.

Kako god bilo, danas se ne možemo više uspoređivati s čovjekom koji tek osmišlja kremen i kamen. Ako smo toliko uznapredovali, ako smo toliko intelektualno superiorni ostalim životinjama, kako je moguće da ih još uvijek iskorištavamo? Danas, kada imamo dostupna znanja prethodnih civilizacija te raspolažemo cjelokupnim svjetskim znanjem udaljenim jedan klik od nas, kako je to moguće?

Gledam tu vranu, grlicu, mačku i psa. I mislim na svinje, krave, kokoši, zečeve i sva ta predivna stvorenja zatočena u nekim hangarima, mučena i sakaćena.

Kada smo im oduzeli sva prava? I tko smo mi da im ih oduzimamo ili dajemo?

Može li čovjek zaista biti čovjekom samo ako porobljuje, ako ga ispuni osjećaj nadmoći? Je li to naša misija na ovom planetu? Želimo li tako provesti živote i graditi ih na tuđoj muci i leševima?

Često mi je žao što pripadam porobljujućoj vrsti živog bića. Sramim se u ime svakog čovjeka.

Ono što smo im učinili, neoprostivo je. Nema tog iskupljenja, pročišćenja ili pokajanja koje će izbrisati oceane krvi koje svojim rukama ispuštamo iz živih i svjesnih bića. I nema tog opravdanja koje može biti u suprotnosti s instantnim prestankom ovog pakla za sve nas - i ljude i životinje.

Helena Milardović

Kako bi vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies). Više informacija