Čitajte o iskustvima i razmišljanjima...
Čitajte o iskustvima i razmišljanjima...

Nedavno sam se sjetila

17. svibnja 2017.

Nedavno sam se sjetila jedne crtice iz ranoga djetinjstva. Danas, dok razmišljam unatrag, čini mi se da je to bio minipočetak mojeg aktivizma za život i prava svih životinja. I baš mi je drago što se dogodilo tako kako je. 

Imam četiri do pet godina. Kao i sva druga djeca, igram se uvijek vani; znatiželjna sam i vrludam bez granica. Dan je, popodne. Sjećam se neke gužve ljudi, u nekom dvorištu, te dolazim do njih slučajno. Isto tako, slučajno, otvaram vrata neke obližnje sobe u nekoj konobi... crvene sobe, sobe kojoj su zidovi puni krvi... krvi i mirisa smrti. 

Sjećam se da vidim nekog čovjeka u kuti, prekrivenog krvlju, kako nožem u jednoj ruci probada kroz janjčića kojega drži za noge... Janjčić visi naglavačke. Iz malena janjčića curi krv i trza se; glava mu pada i bijelo runo cijelo mu je puno njegove tople krvi. Sjećam se i svojega šoka i početnog osjećaja bespomoćnosti. 

Zašto, zašto, zašto? Nisam znala zašto, ali reagirala sam nagonski. Znala sam da sam mala i da ne mogu sama ništa protiv tog velikog zlog čovjeka. Sabrala sam se u sekundi, otrčala brzo natrag u svoju kuću, ravno u kuhinju, u ladicu. Tražila sam nož. Znala sam da zlog čovjeka trebam nekako napasti i ozlijediti. Nisam ga htjela ubiti. Sjećam se da mi se vrtjelo po glavi upravo to razmišljanje dobrih nekoliko sekundi – da ga ubijem ili ne. Odustala sam odmah od ubijanja. Htjela sam da zli čovjek nauči i vidi kako je to kada netko tako zabija nož u tebe. Da iskuša isto to što on radi janjčiću – na svojoj koži. 

Otvorila sam ladicu i vidjela nekoliko noževa: veliki kuhinjski nož s drvenom ručkom, nekoliko manjih noževa i pošade, male metalne noževe za mazanje. Točno se sjećam kako sam gledala u te noževe i dvoumila se dobrih par sekundi koji ću uzeti, i baš se sjećam da sam pomislila: „Ma s ovim velikim ću ga možda previše ranit’… želim ga samo malo ranit’… tek tako da zlom čovjeku curi krv.” Zgrabila sam pošadu, sakrila ju u rukav i otrčala natrag prema krvavoj sobi. To se sve odvijalo u nekoliko minuta. 
 
Kada sam otvorila vrata, vidjela sam dva mala janjčića kako tužno vise na nekoj kuki. Sad im je bijelo runo bilo već skroz prekriveno krvlju. Krv je kapala i po podu. Bilo je kasno, bilo je gotovo. Mali bijeli janjčići bili su mrtvi, a zli čovjek brisao je bez osjećaja krvave noževe nekom krpom. 

Bez previše razmišljanja, krenula sam vičući prema njemu, mašući svojim malim nožem i u bijesnome plaču. Nastavka se sjećam kroz maglu. Valjda su mi uzeli malu pošadu i odnijeli me doma. 

Kasnije, kada sam odrasla, drugi ljudi rekli su mi da sam cijelo vrijeme vikala na njega: „Ubojico, ubojico!”, i ponavljala to otkad sam vidjela mesara, dok sam otrčala u kuću i kasnije, kada sam se vraćala prema konobi u kojoj je on klao janjčiće. Ljudi nisu znali zašto trčim uokolo i vičem na mesara s malom pošadom. Pretpostavljam da je to njima tada bilo smiješno, slatko. Možda im je bilo čak i neugodno zbog mesara jer nije „u redu” kada se dijete tako ponaša i viče na čovjeka da je „ubojica". Ipak, vjerojatno su se na kraju svi dobro nasmijali na moj račun. Ne znam jer sam bila mala i nakon vikanja, plača i pokušaja ubojstva mesara pošadom, odveli su me dalje od tog mučnog prizora. 

Djeca su iskrena i djeca znaju istinu. Ja sam samo mesara nazvala njegovim pravim imenom. Ubojicom. 

Ljudi su kasnije nastavili svoju feštu. Družili su se i bezbrižno smijali, nazdravljali i slavili…

…dok su dva mala, tek nedavno rođena tijela dvaju mrtvih janjčića visjela krvava nekoliko metara dalje u konobi;

…dok su neki drugi ljudi pripremali vatru i „ražanj” za mrtva tjelesa i nazdravljali polupijani; 

…dok je mesar zadovoljno skupio novac zarađen na tuđoj nesreći; 

…dok  je mama ovca neumorno i tužno mekatala u daljini tražeći svoje maleno dijete još tjednima kasnije;

…i dok sam ja neutješno plakala u svojoj sobi, s glavom zaronjenom u jastuk... 

ljudi su slavili na tuđoj smrti. 

Kasnije su me pokušavali uvjeriti da „to tako treba biti”, i da „nisam smjela tako ružno govoriti zlom čovjeku”, i da je „normalno da ljudi na taj način slave velika događanja”. Nikada to što su mi ponavljali nisam prihvatila kao istinu. Nikada nisam osjetila da je to pravedno i pošteno. Kako nepotrebna, nasilna, krvava smrt može biti pravedna? Na svim drugim „slavljima smrti”, kako sam ih nazivala, na koje sam bila pozivana sljedećih godina, bježala sam plakati poskrivećki u WC. Tek sam sa 16 godina svjesno maknula sa svojega tanjura živa bića koja imaju oči, srce i mozak, bića koja pate kad ih ljudi ozlijede i zakolju i bebe koje imaju majke i obitelji kojima kasnije jako nedostaju.

Lucija Frgačić

Kako bi vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies). Više informacija